Mnogi roditelji primjećuju da iako njihovo dijete govori, porodica i okolina ga teško razumiju. Često se i sami zapitaju “da li je to uredu ili ipak trebam potražiti pomoć logopeda”.
Krivnja je emocija koju svi poznajemo, ona se javlja kada procijenimo da smo svojim ponašanjem nekoga povrijedili, prekršili vlastite vrijednosti ili propustili učiniti ono što smo smatrali ispravnim.
Prvi odlazak psihoterapeutu za mnoge ljude nije lak korak. Često ga prati neizvjesnost, nelagoda ili strah od toga šta će se desiti, kako će izgledati razgovor i da li će osoba znati “šta treba reći”.
Većina ljudi misli da bi anksioznost prepoznali odmah, zamišljamo osobu koja paniči, ne može da diše ili ima vidljiv napad panike.
Kao što ljekar ne propisuje terapiju bez pregleda, tako ni firma ne može donositi kvalitetne promjene bez razumijevanja stvarnih potreba svojih zaposlenika i timova.
Neka djeca odbijaju određenu vrstu hrane, ne vole pranje zuba, dodir oko usta ili imaju pretjeranu reakciju na određenu teksturu.
Način na koji se povezujemo s drugim ljudima u ljubavnim, prijateljskim ili obiteljskim odnosima često nije slučajan.
Emocije i razvoj govora kod djece usko su povezani. Dijete koje se osjeća sigurno, prihvaćeno i emocionalno podržano lakše istražuje, komunicira i razvija jezičke vještine.
Ljudi koji stalno stavljaju druge ispred sebe često ne rade to zato što ne znaju šta žele, nego zato što su vrlo rano naučili da je njihova vrijednost povezana s time koliko su dostupni, korisni i prilagodljivi.
Započeti psihoterapiju znači započeti novu vezu.
VEZU SA SAMIM SOBOM!
To je neraskidiva i najjača veza u univerzumu. Samo hrabri je započinju. Na psihoterapiji ćete skupa sa terapeutom sagledati vaše životne teškoće, pri čemu ih vi kao klijent i terapeut razumijete na različite načine.