O suicidu je teško govoriti. Ponekad se bojimo da ćemo reći nešto pogrešno, da ćemo osobu dodatno uznemiriti ili da ćemo samim razgovorom „dati ideju“ nekome ko o tome ranije nije razmišljao.
Svaki čovjek prolazi kroz periode tuge, bolesti, gubitaka, finansijskih teškoća ili drugih izazova koji nemaju trenutno rješenje.
Mnogi roditelji primjećuju da iako njihovo dijete govori, porodica i okolina ga teško razumiju. Često se i sami zapitaju “da li je to uredu ili ipak trebam potražiti pomoć logopeda”.
Krivnja je emocija koju svi poznajemo, ona se javlja kada procijenimo da smo svojim ponašanjem nekoga povrijedili, prekršili vlastite vrijednosti ili propustili učiniti ono što smo smatrali ispravnim.
Prvi odlazak psihoterapeutu za mnoge ljude nije lak korak. Često ga prati neizvjesnost, nelagoda ili strah od toga šta će se desiti, kako će izgledati razgovor i da li će osoba znati “šta treba reći”.
Većina ljudi misli da bi anksioznost prepoznali odmah, zamišljamo osobu koja paniči, ne može da diše ili ima vidljiv napad panike.
Kao što ljekar ne propisuje terapiju bez pregleda, tako ni firma ne može donositi kvalitetne promjene bez razumijevanja stvarnih potreba svojih zaposlenika i timova.
Neka djeca odbijaju određenu vrstu hrane, ne vole pranje zuba, dodir oko usta ili imaju pretjeranu reakciju na određenu teksturu.
Način na koji se povezujemo s drugim ljudima u ljubavnim, prijateljskim ili obiteljskim odnosima često nije slučajan.
Započeti psihoterapiju znači započeti novu vezu.
VEZU SA SAMIM SOBOM!
To je neraskidiva i najjača veza u univerzumu. Samo hrabri je započinju. Na psihoterapiji ćete skupa sa terapeutom sagledati vaše životne teškoće, pri čemu ih vi kao klijent i terapeut razumijete na različite načine.