Ljudi koji stalno stavljaju druge ispred sebe često ne rade to zato što ne znaju šta žele, nego zato što su vrlo rano naučili da je njihova vrijednost povezana s time koliko su dostupni, korisni i prilagodljivi. U takvom unutarnjem okviru „biti dobar“ znači ne smetati, ne opterećivati druge i ne tražiti previše. Vremenom se ta strategija pretvara u automatizam: prije nego što uopšte osjetite vlastitu potrebu, već ste je potisnuli i krenuli prema tuđoj. I dok vas drugi možda doživljavaju kao snažnu i pouzdanu osobu, iznutra se često javlja umor, praznina ili tiha ljutnja koju je teško priznati čak i sebi.
Ono što dodatno otežava promjenu jeste osjećaj krivnje koji se pojavi svaki put kada pomislite da biste mogli reći „ne“. Ta krivnja nije dokaz da ste sebični, već znak starog uvjerenja da ćete biti manje voljeni ako se zauzmete za sebe. Važno je znati da postavljanje granica ne znači oduzimanje drugima, nego vraćanje sebi onoga što vam je potrebno da biste ostali emocionalno prisutni i stabilni. Kada počnete primjećivati trenutke u kojima automatski dajete, možete sebi postaviti jednostavno pitanje: „Da li ovo radim iz izbora ili iz straha?“ Samo to pitanje već otvara prostor za drugačiji odgovor.
Promjena ne počinje velikim odlukama nego sitnim, svakodnevnim pomacima koje često podcjenjujemo.
Prvi korak je svjesnost početi primjećivati trenutke u kojima automatski reagujemo, govorimo „da“ iako osjećamo „ne“, ili preuzimamo odgovornost koja nam ne pripada. Samo primjećivanje, bez osuđivanja sebe, već mijenja unutarnji obrazac.
Zatim je važno usporiti reakciju. Kada osjetite pritisak da odmah udovoljite drugima, dozvolite sebi pauzu, makar nekoliko sekundi, i postavite sebi pitanje: „Šta mi je sada stvarno potrebno?“ Taj kratki prostor između podražaja i odgovora mjesto je gdje se promjena događa.
Sljedeći korak je učenje tolerancije na nelagodu. Promjena će gotovo uvijek izazvati krivnju, strah ili sumnju, ali te emocije nisu znak da radite nešto pogrešno, nego da izlazite iz starog obrasca. Umjesto da ih uklanjate, pokušajte ih nositi uz sebe dok se ponašate u skladu sa svojim vrijednostima.
Važno je i naučiti jednostavnu, jasnu komunikaciju bez prekomjernog objašnjavanja, jer pretjerano opravdavanje često dolazi iz potrebe da se zaštitimo od tuđeg nezadovoljstva.
Kratke i mirne rečenice poput „Trenutno to ne mogu“ ili „Treba mi vremena da razmislim“ dovoljne su i ne zahtijevaju dodatno opravdanje. Paralelno s tim, potrebno je graditi odnos sa sobom kroz redovno provjeravanje vlastitih potreba: umora, odmora, granica i emocionalnog kapaciteta. Što ste više povezani sa sobom, to ćete lakše prepoznati gdje prestajete vi, a gdje počinju drugi.
Korisno je i osvijestiti da nećete izgubiti sve odnose ako se promijenite; neki odnosi će se prilagoditi, neki možda otpasti, ali oni koji ostanu bit će zdraviji i ravnopravniji.
Promjena nije u tome da postanete tvrdi ili zatvoreni, nego da ostanete povezani s drugima bez da se stalno udaljavate od sebe. Kada to počnete živjeti u malim koracima, nova ravnoteža se gradi prirodno i postaje održiva.
Briga o sebi ne znači da prestajete biti brižni prema drugima, već da konačno uključujete i sebe u krug onih koji su vam važni. Kada osoba počne doživljavati sebe kao nekoga čije potrebe imaju jednaku vrijednost, odnosi se ne raspadaju oni postaju iskreniji. U tom procesu ne učite kako postati druga osoba, već kako se vratiti sebi na način koji je mirniji, stabilniji i dugoročno zdrav.