O suicidu je teško govoriti. Ponekad se bojimo da ćemo reći nešto pogrešno, da ćemo osobu dodatno uznemiriti ili da ćemo samim razgovorom „dati ideju“ nekome ko o tome ranije nije razmišljao. Zbog toga se suicidalne misli često skrivaju iza tišine osobe koja pati, ali i ljudi oko nje koji primjećuju da nešto nije u redu, a ne znaju kako da pitaju.
Upravo zato je važno razgovarati. Jedan od opasnih mitova jeste uvjerenje da osobu koja je odlučila oduzeti sebi život ne možemo zaustaviti. Drugi je da će osoba koju danas spriječimo „ionako pokušati ponovo“. Suicidalna kriza, međutim, nije nužno trajno stanje niti predstavlja čvrstu i nepromjenjivu odluku. Misli o smrti i želja za okončanjem života mogu se mijenjati kroz vrijeme, posebno kada se promijene okolnosti, smanji intenzitet emocionalne boli i osoba dobije odgovarajuću podršku i liječenje.
Zbog toga spriječiti osobu da sebi oduzme život nije samo odgađanje neizbježnog. Pravovremena intervencija može spasiti život.
Šta su suicidalne misli?
Suicidalne misli mogu imati različite oblike i intenzitet. Kod nekoga se mogu pojaviti kao misli poput: „Volio/la bih da me nema“, „Bilo bi lakše da se ne probudim“ ili osjećaj da život više nema smisla. Kod drugih mogu postati učestalije, intenzivnije i biti povezane s konkretnim razmišljanjem o oduzimanju vlastitog života. Zato nije svaka suicidalna misao ista, ali svaku treba shvatiti ozbiljno.
Važno je razumjeti i da osoba koja razmišlja o suicidu često ne želi nužno smrt samu po sebi. Ono što može željeti jeste da prestane psihička bol, beznađe, osjećaj zarobljenosti ili patnja za koju u tom trenutku ne vidi drugo rješenje. U suicidalnoj krizi čovjekov pogled na vlastitu situaciju može postati izrazito sužen. Rješenja koja bi u drugačijem emocionalnom stanju mogao vidjeti mogu mu djelovati nedostupno ili potpuno nemoguće. Upravo zato je vrijeme izuzetno važno.
Zašto je važno spriječiti osobu u suicidalnoj krizi?
Spriječiti nekoga da sebi oduzme život znači prije svega dobiti vrijeme. Vrijeme da se intenzitet krize smanji. Vrijeme da osoba ne ostane sama sa svojim mislima. Vrijeme da se uključe bliske osobe, stručnjaci i odgovarajuće liječenje i vrijeme da se ponovo pojavi mogućnost koju osoba u trenutku najintenzivnije patnje nije mogla vidjeti.
Suicidalne krize mogu biti izrazito intenzivne, ali intenzitet nije uvijek jednak. Čovjekovo psihičko stanje se mijenja. Ono što u jednom trenutku izgleda kao jedini mogući izlaz nakon nekoliko sati, dana ili uz odgovarajuću pomoć može izgledati drugačije. Zato svaki trenutak koji dobijemo može biti važan.
Kako prepoznati znakove suicidalne krize?
Ne postoji jedan „profil“ osobe koja razmišlja o suicidu. Neke osobe dugo pate, povlače se i indirektno pokazuju da nešto nije u redu. Druge mogu djelovati impulsivnije. Neko će otvoreno govoriti o smrti, dok će neko drugi svoju patnju veoma dobro skrivati. Ipak, postoje znakovi upozorenja na suicidalne misli i suicidalnu krizu koje ne treba ignorisati.
To mogu biti izražavanje snažnog beznađa, govor da život nema smisla, osjećaj da je osoba teret porodici ili drugima, povlačenje iz odnosa i aktivnosti, opraštanje od ljudi, poklanjanje važnih stvari, nagle i izražene promjene ponašanja ili raspoloženja, učestalo spominjanje smrti ili otvoreno govorenje o tome da osoba ne želi više živjeti. Posebno ozbiljno treba shvatiti situaciju u kojoj osoba govori da namjerava sebi oduzeti život ili pokazuje da razmišlja o konkretnom načinu. Važno je, međutim, ne čekati da se pojave „svi znakovi“. Neki ljudi neće pokazivati očigledne znakove upozorenja. Ako osjećamo da se neko ponaša neuobičajeno, djeluje izrazito beznadno ili govori stvari koje nas zabrinjavaju, vrijedi pitati.
Smijemo li direktno pitati osobu razmišlja li o suicidu?
Da!!! Jedna od čestih bojazni jeste: „Šta ako joj svojim pitanjem dam tu ideju?“ Direktno pitanje o suicidalnim mislima ne znači da ćemo nekoga navesti na suicid. Naprotiv, miran, otvoren razgovor može osobi dati priliku da kaže ono što možda već dugo nosi sama. Možemo pitati jednostavno: „Razmišljaš li o tome da sebi oduzmeš život?“ ili:„Kada kažeš da više ne možeš, da li razmišljaš o tome da ne želiš više živjeti?“ Takva pitanja nisu gruba ako ih postavljamo mirno, bez osuđivanja i sa stvarnom spremnošću da čujemo odgovor. Ponekad je najveće olakšanje upravo mogućnost da se ono o čemu se dugo šutjelo konačno izgovori.
Šta uraditi ako vam neko kaže da razmišlja o suicidu?
Prije svega shvatite ga ozbiljno. Nemojte pokušavati procijeniti da li osoba „stvarno misli“ ono što govori na osnovu toga koliko vam djeluje uznemireno. Ne moramo biti sigurni da će neko sebi nešto učiniti da bismo njegove riječi shvatili ozbiljno.
Nemojte umanjivati patnju rečenicama poput:
-
„Ma nećeš ti to.“
-
„Misli pozitivno.“
-
„Imaš sve u životu.“
-
„Drugima je mnogo gore.“
-
„Nemoj pričati gluposti.“
Takve rečenice najčešće ne smanjuju bol. Mogu samo povećati osjećaj da osoba nije shvaćena.
Mnogo je korisnije reći:
-
„Drago mi je što si mi rekao/la.“
-
„Vidim da ti je jako teško.“
-
„Ne moraš sada prolaziti kroz ovo sam/a.“
-
„Ostat ću s tobom i potražit ćemo pomoć.“
Slušajte više nego što govorite. Ne pokušavajte u nekoliko minuta riješiti sve probleme zbog kojih osoba pati. Vaš prvi zadatak nije pronaći savršene riječi, nego ostati uz osobu i pomoći joj da dođe do sigurnosti i stručne pomoći.
Kada je potrebna hitna pomoć?
Ako osoba govori da namjerava sebi oduzeti život, postoji neposredna opasnost ili imate ozbiljan razlog vjerovati da bi mogla sebi nauditi, situaciju treba tretirati kao hitnu. Ne ostavljajte osobu samu.
Uključite člana porodice ili drugu pouzdanu odraslu osobu, ako je to moguće i sigurno, i obratite se hitnoj medicinskoj službi ili drugoj nadležnoj službi. Kada postoji neposredna opasnost po život, sigurnost osobe ima prioritet. Ne pokušavajte sami preuzeti ulogu terapeuta ili liječnika. Podrška prijatelja i porodice može biti izuzetno važna, ali suicidalna kriza zahtijeva odgovarajuću stručnu procjenu i pomoć.
Šta se događa nakon suicidalne krize?
Činjenica da je neposredna kriza prošla ne znači da je podrška završena. Period nakon suicidalne krize može biti posebno važan. Osobi može biti potrebno liječenje, psihološka ili psihoterapijska podrška, podrška porodice i bliskih ljudi te kontinuirano praćenje njenog stanja od strane odgovarajućih stručnjaka.
Važno je ostati u kontaktu.
Pitati:
-
„Kako si danas?“
-
„Kako su ti posljednjih dana te misli?“
-
„Šta ti sada najviše treba?“
-
„Jesi li uspio/la otići na dogovoreni pregled?“
Ponekad upravo takav kontinuitet pokazuje osobi da nije zaboravljena nakon što je neposredna opasnost prošla.
Prevencija suicida počinje razgovorom
Prevencija suicida nije odgovornost samo jedne osobe, porodice ili stručnjaka. Ona uključuje prepoznavanje psihičke patnje, dostupnost stručne pomoći, podršku okoline i društvo u kojem čovjek može reći „ne mogu više“ bez straha da će biti ismijan, osuđen ili proglašen slabim. Ne moramo imati savršen odgovor da bismo nekome pomogli. Možemo primijetiti, pitati, saslušati, ostati, uključiti pomoć..
I možemo ozbiljno shvatiti čovjeka koji nam govori da više ne vidi izlaz.
Nekada između života i smrti ne stoji velika intervencija. Stoji čovjek koji je pitao, koji je saslušao i koji je pomogao da se preživi trenutak u kojem se nije vidio izlaz. Razgovarajmo o suicidu. Jer razgovor ne stvara suicidalne misli. Razgovor može otvoriti put prema pomoći.