„Stisni zube i izdrži“ – rečenica koja nas je naučila šutjeti.
Malo je rečenica koje su toliko duboko ukorijenjene u našem odgoju kao: „Izdrži još malo.“, „Bit će bolje.“, „Nemoj se žaliti.“, „Samo šuti.“, „Stisni zube.“
Čujemo ih od roditelja, baka i djedova, nastavnika, trenera, ali i prijatelja. Najčešće su izgovorene iz ljubavi i želje da nas ohrabre da ne odustanemo pred prvom preprekom. Na prvi pogled zvuče kao poziv na hrabrost, snagu i ustrajnost. I zaista, postoje životne situacije u kojima je važno izdržati. Svaki čovjek prolazi kroz periode tuge, bolesti, gubitaka, finansijskih teškoća ili drugih izazova koji nemaju trenutno rješenje. Psihološka otpornost upravo podrazumijeva sposobnost da ostanemo prisutni i nastavimo dalje uprkos teškoćama.
Međutim, problem nastaje onda kada „izdrži“ prestane biti privremeni savjet i postane životna filozofija. Kada svaki osjećaj bola, umora ili nezadovoljstva automatski potiskujemo vjerujući da je jedino rješenje – trpjeti još malo.
Kada izdržavanje više nije snaga?
U psihologiji postoji važna razlika između otpornosti i podnošenja. Otpornost znači da prolazimo kroz težak period, ali ostajemo povezani sa sobom. Prepoznajemo vlastite emocije, tražimo podršku kada nam je potrebna i prilagođavamo se okolnostima bez odricanja od sebe. Podnošenje je sasvim drugačije stanje. Tada prestajemo primjećivati vlastite granice. Više se ne pitamo kako smo, šta osjećamo niti šta nam je potrebno. Jedino pitanje koje ostaje jeste: „Koliko još mogu izdržati?“
Snaga nije u šutnji
Društvo često veliča ljude koji sve mogu sami, divimo se onima koji rade bez odmora, koji nikada ne plaču i koji uvijek izgledaju snažno. Ali prava psihološka snaga izgleda drugačije. Ona podrazumijeva sposobnost da priznamo kada nam je teško, da zatražimo pomoć, odmorimo kada smo iscrpljeni i promijenimo ono što nas dugoročno uništava. Ponekad je mnogo hrabrije otići iz toksičnog odnosa nego ostati. Mnogo je hrabrije promijeniti posao nego godinama trpjeti poniženje. Mnogo je hrabrije reći „Treba mi pomoć“ nego nastaviti glumiti da je sve u redu.
Izdržati ponekad jeste potrebno. Život nije moguće živjeti bez izazova, gubitaka i perioda u kojima moramo biti strpljivi, ali nije svaki teret namijenjen da ga nosimo godinama. Nismo stvoreni da neprestano trpimo, potiskujemo emocije i šutimo o vlastitim potrebama. Psihološko zdravlje ne znači da možemo podnijeti sve. Ono znači da znamo prepoznati trenutak kada je vrijeme da stanemo, potražimo podršku i izaberemo sebe.
Kada više ne znamo šta nam treba?
Na terapiji često postavim jedno jednostavno pitanje: "Šta vam je trenutno potrebno?" I vrlo često dobijem isti odgovor: "Ne znam." Ne zato što osoba nema potrebe, nego zato što ih je godinama učila zanemarivati. Kada cijeli život slušamo da treba izdržati, vremenom prestanemo primjećivati vlastiti umor. Toliko se naviknemo biti dostupni drugima da više ne znamo kako izgleda biti dostupan sebi.
Pitanje koje vrijedi postaviti
- Šta radim zato što želim, a šta zato što mislim da moram?
- Da sutra više ne moram nikome dokazivati da sam jak(a), šta bih prvo prestao/la raditi?
- Kada sam posljednji put prešao/la preko vlastitih granica samo da ne razočaram nekog drugog?
- Da li izdržavam zato što zaista nemam izbora ili zato što se bojim posljedica promjene?
- Šta me košta to što stalno izdržavam? Šta sam zbog toga već izgubio/la – mir, zdravlje, odnose, radost, sebe?
- Kada bih svom djetetu jednog dana poželio/la drugačiji život od svog, šta bih volio/la da ono nikada ne mora trpjeti? Zašto onda to danas trpim ja?
- Šta bih uradio/la drugačije kada bih znao/la da me niko zbog toga neće osuđivati?
- Koji dio mene već dugo šuti, a zapravo očajnički pokušava da bude saslušan?
Odgovor na to pitanje često otkriva više nego što mislimo. Nije svaki teret namijenjen da ga nosimo, neke terete trebamo spustiti, a to nije odustajanje, to je briga o sebi.