U svakodnevnom životu često čujemo rečenicu: „Pričekat ću da se osjećam spremno.“ Ali, psihologija jasno pokazuje da je taj osjećaj na koji se mnogi oslanjaju zapravo vrlo varljiv. Čekanje da se osjetiš spremnim najčešće je samo strah prerušen u pripremu. Strah može biti od neuspjeha, pogreške ili nepoznatog.
Zašto se nikada ne osjećamo potpuno spremno?
Spremnost u psihološkom smislu nije emocionalno stanje, spremnost je odluka, ne osjećaj. Strah od nepoznatog prirodna je reakcija ljudskog mozga, koji je programiran da bira sigurnost i predvidljivost. Kada razmišljamo o promjeni (promjeni posla, ulasku u vezu, donošenju važnih odluka, pokretanju novog projekta), naš mozak aktivira sisteme upozorenja. Taj strah često zamaskiramo u dodatnu pripremu, analizu i odgađanje. Psihološka istraživanja pokazuju da ljudi napreduju ne zato što su bili puni samopouzdanja, nego zato što su bili voljni napraviti korak unatoč strahu. Samopouzdanje nije preduslov za djelovanje, nego posljedica djelovanja.
Što se događa kada djelujemo?
Tek kada zakoračimo, naš mozak prikuplja nove informacije, iskustva i dokaze da smo sposobni nositi se s izazovom. To gradi unutrašnju stabilnost, smanjuje intenzitet straha i jača osjećaj vlastite kompetencije jer samopouzdanje se stvara iskustvom, a ne razmišljanjem. Izlaganje nepoznatom aktivira naš sistem nagrađivanja. Kada savladamo izazov naš mozak oslobađa dopamin, hormon koji jača motivaciju i potiče nas da nastavimo dalje. Upravo zato prvi korak iako najteži donosi najveći psihološki povrat.
Šta znači biti hrabar?
Hrabrost nije odsustvo straha jer da bi neko uopšte mogao biti hrabar, mora prethodno osjetiti strah. Hrabrost je sposobnost prepoznavanja straha i svjesna odluka da se djeluje unatoč njemu. Ako ne osjećamo strah, onda ne postoji unutarnji konflikt nemamo šta nadvladati. Hrabrost se javlja upravo u trenutku kada svjesno odlučimo djelovati suprotno impulsu straha. Hrabrost i strah nisu suprotnosti, nego dvije povezane emocionalne reakcije. U psihologiji se hrabrost definiše kao voljno djelovanje unatoč prisutnosti straha, nesigurnosti ili rizika. Kada izbjegavamo situacije koje nas plaše, strah raste, kad im se suprotstavimo, pa čak i uz ubrzano disanje, znojne dlanove i sumnje, naš živčani sistem uči da je situacija podnošljiva. Tako se strah postepeno smanjuje.
- Perfekcionizam često glumi pripremu, čekanje pravog trenutka zapravo je pokušaj da izbjegnemo neugodu i rizik od pogreške.
- Mikro-koraci grade realnu spremnost. Nije potrebno napraviti veliki skok dovoljno je pokrenuti se. Male akcije šalju mozgu signal: „Ja ovo mogu.“
- Strah i uzbuđenje fiziološki su slični, često ih brkamo, naučiti ih razlikovati pomaže u prebacivanju fokusa s prijetnje na priliku.
- Disciplinom nadomještamo trenutnu motivaciju. Ne moramo se osjećati motivisano da bismo djelovali, dovoljno je da se pojavimo i napravimo minimum, jer akcija mora doći prije motivacije.