Granice kao temelj komunikacije kod djece koja ne govore

Granice nisu kazna niti manje ljubavi, već smjernica za dijete koje će mu dati osjećaj sigurnosti, predvidljivosti i razumijevanja svijeta oko njega. Ako kažemo da je granica smjernica ili putokaz hajde da zastanemo na sekundu i mi odrasli zapitamo sebe “da li se lakše krećemo kada znamo kojim putem treba ili ne”?

Zašto su granice važne I kod djece koja ne govore ili govore manje u odnosu na vršnjake?

Djeca koja ne govore ili imaju otežanu komunikaciju isto osjećaju, imaju iste želje, isto se ljute i imaju potrebu za komunikacijom. Razlika je u tome što upravo sve to što osjećaju izražavaju ponašanjem : plačem, tantrumima, vikanjem, povlačenjem ili agresijom.

Koje su prednosti granica?

• Granice djeci daju jasnoću (šta mogu šta ne mogu)
• Nauče ih da kroz iskustvo imaju bolju samoregulaciju
• Pomoći će djeci da razumiju da su odrasli ti koji preuzimaju odgovornost

Kako postaviti granice?

Za granice ponekad nisu ni potrebne riječi, dovoljno ih je postaviti ponašanjem, dosljednošću i odnosom bez puno objašnjavanja i razlaganja kao takve će i biti najbolje shvaćene od strane djeteta. (osloniti se na govor tijela, mimiku, ton glasa, reagovati uvijek isto na isto ponašanje, biti smiren ali dosljedan s dozom čvrstoće, koristi kratke i jasne riječi ne, stani, gotovo).

Šta se dešava ako nema granica?

Bez jasnih granica djetetovo ponašanje koje nije prihvatljivo raste i pogoršava se, osjećaj frustracije je prisutan i kod djeteta i kod roditelja, komunikacija je sve teža. Djeca koja ne govore ne trebaju manje granice nego jasnije i predvidljivije. Granice tada u stvari jesu prostor gdje će dijete da uči. Svako ponašanje prenosi poruku.

Granice nisu znak strogoće niti manje ljubavi za dijete već su znak brige i marljivosti.