Emocije i razvoj govora kod djece usko su povezani. Dijete koje se osjeća sigurno, prihvaćeno i emocionalno podržano lakše istražuje, komunicira i razvija jezičke vještine. S druge strane, intenzivne emocije poput straha, nesigurnosti ili napetosti mogu privremeno otežati izražavanje, usporiti govor ili dovesti do povlačenja u komunikaciji. Zato je za razvoj govora jednako važno poticajno jezičko okruženje, ali i toplina, strpljenje i emocionalna povezanost s odraslima. Kada se dijete osjeća shvaćeno i smireno, riječi dolaze lakše.

O emocijama i govoru kod djece, pitali smo magistricu logopedije Edinu Hodžić i magistricu psihologije i psihoterapeuticu Almu Tihić

Zašto dijete ponekad ne može reći ono što osjeća?

Edina: Dijete često nema dovoljno razvijen vokabular za emocije ili općenito jezičke vještine da precizno izrazi unutrašnje stanje. Razumijevanje osjećaja može biti ispred sposobnosti da ih imenuje, pa se ono izražava kroz ponašanje umjesto riječima.
Alma: Kada su emocije jake strah, sram, nesigurnost ili ljutnja, one mogu “blokirati” govor. Nervni sistem tada reaguje zaštitno, a dijete se povlači, šuti ili izbjegava komunikaciju jer se ne osjeća dovoljno sigurno da se izrazi.

Kako roditelji mogu znati da je problem više govor ili emocije?

Edina: Roditelji trebaju obratiti pažnju na to kako dijete govori u različitim situacijama i koliko su poteškoće prisutne u svakodnevnoj komunikaciji. Ako dijete ima ograničen rječnik, teško sastavlja rečenice, često ga je teško razumjeti, pogrešno izgovara glasove ili ima poteškoće u razumijevanju uputa i to se javlja u svim okruženjima (kod kuće, u vrtiću, s poznatim osobama) veća je vjerovatnoća da je riječ o primarnoj jezičko-govornoj teškoći. Također, ako dijete želi komunicirati, ali ne uspijeva jasno prenijeti poruku i zbog toga se frustrira, to često upućuje na potrebu za logopedskom procjenom i podrškom.

Alma: Ako dijete kod kuće govori opušteno, spontano i u skladu sa svojim uzrastom, ali u određenim situacijama (vrtić, škola, pred nepoznatim osobama ili u novom okruženju) šuti, govori vrlo tiho ili izbjegava komunikaciju, tada je vjerovatnije da su u pozadini emocionalni faktori poput anksioznosti, nesigurnosti ili straha od procjene. Dodatni znakovi mogu biti povlačenje, izbjegavanje pogleda, tjelesna napetost, stidljivost, plač ili izražena potreba za roditeljskom blizinom. Važno je znati da se govor i emocije često prepliću dugotrajan osjećaj nesigurnosti može uticati na komunikaciju, kao što i govorne teškoće mogu smanjiti djetetovo samopouzdanje. Zato je najkorisniji multidisciplinarni pristup, koji sagledava dijete u cjelini, a ne samo jedan aspekt razvoja.

Šta se dešava kada dijete osjeti pritisak da mora govoriti?

Edina: Pritisak povećava napetost, što otežava organizaciju govora, izgovor i tečnost. Dijete može početi još više izbjegavati komunikaciju ili govoriti manje nego što realno može.
Alma: Kada osjeti očekivanje ili pritisak, dijete doživljava stres i strah od greške. Nervni sistem prelazi u stanje “blokade”, a šutnja postaje način da se zaštiti od neugode ili procjene.

Kako izgleda zajednički pristup ovom problemu?

Edina: Zajednički rad započinje detaljnom procjenom jezičko-govornih i komunikacijskih sposobnosti djeteta, ali i načina na koji dijete koristi govor u različitim socijalnim i emocionalnim situacijama. Logopedski tretman je usmjeren na razvoj funkcionalne komunikacije, proširivanje rječnika, poticanje spontanog izražavanja, razvoj narativnih vještina i postepeno izlaganje govornim situacijama koje djetetu predstavljaju izazov. Kroz strukturiranu igru i tehnike postepenog osnaživanja, cilj je povećati sigurnost i fleksibilnost u komunikaciji, uz stalnu koordinaciju sa roditeljima.

Alma: Psihoterapijski rad fokusira se na razumijevanje emocionalnih faktora koji utiču na govor; anksioznosti, straha od procjene, niskog samopouzdanja ili poteškoća u emocionalnoj regulaciji. Kroz terapijski odnos, igru i razvoj emocionalne pismenosti, dijete uči prepoznati i regulisati svoje osjećaje, smanjiti napetost i razviti osjećaj sigurnosti u socijalnim situacijama. Zajednički pristup podrazumijeva redovnu razmjenu informacija i savjetodavni rad sa  roditeljima i usklađivanje ciljeva kako bi se u svim djetetovim okruženjima stvarali uslovi koji istovremeno podržavaju i emocionalnu stabilnost i razvoj komunikacije.

Koja je najvažnija uloga roditelja?

Edina: Najvažnija uloga roditelja je da svakodnevno stvaraju poticajno, ali nenametljivo komunikacijsko okruženje. To znači govoriti s djetetom smireno i jasno, proširivati njegove izjave (npr. dijete kaže „auto“, roditelj: „Da, crveni auto vozi brzo“), postavljati otvorena pitanja i davati mu dovoljno vremena da odgovori. Važno je ne požurivati, ne prekidati i ne govoriti umjesto djeteta, jer time nesvjesno smanjujemo njegovu inicijativu za govor. Roditelji su ključni partneri u terapiji jer se najveći dio komunikacijskog učenja dešava upravo u svakodnevnim situacijama kroz igru, rutine i zajedničke aktivnosti.

Alma: Roditelji imaju ključnu ulogu u stvaranju emocionalne sigurnosti, koja je temelj svakog slobodnog izražavanja. Dijete treba osjetiti da je prihvaćeno bez obzira na to kako govori i koliko mu je teško. To podrazumijeva smanjenje pritiska, izbjegavanje stalnog ispravljanja ili insistiranja: „Reci“, „Glasnije“, „Ne boj se“, te pokazivanje razumijevanja za njegove osjećaje: „Vidim da ti je teško“, „U redu je da ti treba vremena“. Kada roditelj ostane smiren, strpljiv i podržavajući, djetetov nervni sistem se umiruje, raste samopouzdanje, a potreba za komunikacijom dolazi prirodnije. Uz to, saradnja s logopedom i psihoterapeutom i dosljedna primjena preporuka kod kuće značajno ubrzavaju napredak.