Koliko puta si čuo/la „Nemoj da plačeš“, „Smiri se“, „Ne treba da se ljutiš“? Često smo učeni da budemo tihi, da budemo dobri, da se pilagođavamo, da potiskujemo i da ne izražavamo.

Potisnute emocije ne nestaju, one se samo „presvuku” u druge oblike kako bi našle način da izađu, to je ono kada si napet/a bez očiglednog razloga, sve te iritira, a ne znaš zašto, osjećaš prazninu, težinu, ili se ugasio/la.

To često nisu novi problemi nego stari osjećaji koji su predugo čekali da budu viđeni. Tugu nismo pokazivali jer ćemo zabrinuti druge; Ljutnju smo gutali, da ne bismo ispali „teški” ili „nezahvalni”. Strah smo zamijenili pretjeranom kontrolom, jer nismo smjeli pokazati da nam je previše.

Emocije su kompas koji trebamo naučiti da tumačimo, jer nas one uvijek vode prema onome što nam treba. Pokazuju gdje smo, šta nam je važno, šta nas boli, gdje su naše granice i gdje nas nešto pokreće. Ne javljaju se da nas poremete nego da nas usmjere. Problem nastaje kada pokušavamo da ih ignorišemo ili potiskujemo.

U psihoterapiji učimo kako da emocije prepoznamo, upoznamo, razumijemo i izrazimo, bez osuđivanja. Jer kada razumijemo svoje emocije, počinjemo da razumijemo i sebe.

Šta možeš da uradiš danas? Zastani na trenutak i postavi sebi ova pitanja:

• Koju emociju najčešće izbjegavam/potiskujem?
• Šta tačno sada osjećam? (Pokušaj da imenuješ emociju – tuga, ljutnja, nelagoda, sreća);
• Gde to osejćam u tijelu? (Stezanje u grudima? Knedla u grlu? Ubrzan puls?)
• Šta mi ta emocija pokušava reći? (Da li mi nešto treba? Da li nešto treba da promijenim?)

Ne moraš da razumiješ sve odmah. Važno je da počneš da osluškuješ sebe. To je već veliki korak ka promjeni.