Klinički geštalt psihoterapeut Alma Tihić: Kada se pojavljuje anksioznost, da li je to nužno nešto loše, šta poduzeti
U životu vrlo često nije sve onako kako mi planiramo, a kada nam konci počnu kliziti iz ruku, tada nastaju različiti strahovi, promjene raspoloženja, pa čak i panični napadi.
Sve to vrlo često prouzrokuje probleme sa spavanjem, manjak samopouzdanja, hronični umor i iscrpljenost, gubitak motivacije, strah od budućnosti i svega što život nosi… A da li sve navedeno se jednim imenom naziva anksioznost, i da li anksioznost nužno znači nešto loše, pitali smo Almu Tihić, magistricu društvenih nauka iz područja psihologije i kliničkog geštalt psihoterapeuta.
– Sve što ste naveli za nas može predstavljati problem u svakodnevnom funkcionisanju. To može biti normalna reakcija našeg organizma na okolnosti u kojima se nalazimo, to nužno ne mora da znači nešto loše. Najvažnije je da sagledamo cjelokupan životni kontekst i kvalitet naše svakodnevnice. Treba da pokušamo da shvatimo zašto imamo npr. problem sa spavanjem ili zašto nam nedostaje samopouzdanja. Imamo li realan razlog za to? Nekada su ova stanja odgovor našeg organizma na situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, a nekada su znak da razvijamo tjeskobu i da se u nama budi osjećaj anksioznosti. Svaku osobu trebamo posmatrati kao pojedinca i ne zaključivati prerano da je neko razvio anksiozni poremećaj – kazala je Tihić.
Koji su najčešći simptomi anksioznosti, odnosno kada je to psihičko stanje, a kada razvijemo poremećaj?
– Anksioznost ili tjeskoba može se opisati kao osjećaj opće napetosti, zabrinutosti, velikog stresa, panike ili straha, a javlja se kada je osoba izložena nekoj stvarnoj ili izmišljenoj prijetećoj situaciji. Najčešći tjelesni simptomi anksioznosti su: lupanje srca, plitko disanje, sušenje usta, znojenje dlanova, grčevi u trbuhu, drhtav glas, drhtave ruke, napeti mišići. Ako ove i slične simptome doživljavamo prekomjerno i ako oni traju nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci, možemo govoriti da je osjećaj anksioznosti prešao u anksiozni poremećaj. Važno je naglasiti da dijagnozu anksioznog poremećaja može uspostaviti samo neuropsihijatar, nakon što sagleda cjelokupan psihofizički status pacijenta/klijenta.
Stres i strah glavni su okidači anksioznosti. Ovih dana dok se širi pandemija koronavirus, gotovo da je to nemoguće izbjeći.
– Na prvom mjestu želim da naglasim da pojačana tjeskoba, anksioznost, nemir, osjećaj bespomoćnosti, su potpuno normalne emocije u ovom periodu. Mi smo trenutno u jednom akutnom osjećaju stresa. Moj savjet je najprije da razumijemo svoje emocije, da se ne plašimo stvari koje se još uvijek nisu desile. Da ne pravimo vlastite projekcije strahova šta bi se tamo i tada moglo desiti. Potrebno je da funkcionišemo u ovom danu, u ovim okolnostima i da ne razvijamo nerealne strahove.
Anksioznost kako ste kazali, dolazi iz emocije i sastavni je dio života- dakle svi smo manje ili više u određenim trenutcima anksiozni. Šta je adaptivna funkcija anksioznosti?
– Adaptivna funkcija koju anksioznost ima za nas je od velikog značaja. Anksioznost nas uči da ne treba da u svakoj životnoj situaciji budemo jaki. Anksioznost nas upoznaje sa emocijama koje doživljavamo kao ugrožavajuće ili ometajuće. Mi smo emotivna bića i važno je shvatiti da su za nas sve emocije funkcionalne. Treba da naučimo da budemo tužni, u strahu, tjeskobni ili ogorčeni. Anksioznost nas upravo dovodi u kontakt sa tzv. nelagodnim emocijama i postepeno nas uči da ih prihvatimo i živimo sa njima.
Kada spoznamo situacije i momente koje izazivaju anksioznost, kako sebi pomoći- tražiti pomoć ili možemo sami sebi pomoći?
– Potrebno je upoznati se sa anksioznosti, prepoznati znake svoje anksioznosti, upoznati situacije koje tipično dovode do osjećaja anksioznosti. Osobe koje se bore sa osjećajem anksioznosti, kroz određeni period razviju vlastiti sistem samopomoći. Za nekoga su to afirmativne i umirujuće rečenice, nekome će pri naletu anksioznosti pomoći da se napije vode ili pojede nešto slatko, a nekome da sjedne i umiri tijelo i misli. Upoznavanje sa vlastitom anksioznosti je od velike važnosti. I na kraju ne treba sami da prolazimo kroz anksioznost. Potrebno je potražiti pomoć neuropsihijatra, psihoterapeuta ili psihologa. Potrebno je da u sigurnom okruženju, sa stručnom osobom razgovaramo o svom stanju. Ako je neophodno kod razvoja anksioznog poremećaja, neuropsihijatar će uključiti i medikamentoznu terapiju. Kombinacija medikamentozne terapije i psihoterapije kod težih oblika anksioznog poremećaja, pokazala se kao najučinkovitija.
Na ovome linku pogledajte Almina dodatna predavanja o anksioznosti.
